Strah je jedna od primarnih čovekovih emocija i kao i druge primarne emocije javlja se na ranom uzrastu. Strah se može zapaziti već kod novorođene dece kada reaguju na iznenadne i intezivne zvučne podsticaje (novorođenče se trza, podiže ruke). Kasnije dete pokazuje strah od nepoznatih lica, reaguje na promene kod bliski osoba (promena frizure kod mame, promena boje kose…), javlja se strah od odvajanja… Kako dete raste i razvija se otkriva postojanje mnogih drugih opasnosti.

Strah je očekivana reakcija na stvarno opasne i ugrožavajuće okolnosti koje su objektivne i realne, ali one mogu biti i rezultat pogrešnog tumačenja situacije ili događaja od strane deteta. Na osnovu iracionalnog straha javlja se anksioznost. Anksiozno dete stalno strepi da će se nešto strašno dogoditi i fizički je napeto (srce mu brzo lupa, znoji se…).

Dete reaguje strahom kada se oseti nemoćno da se suprostavi opasnosti i snađe u novim i nepoznatim situacijama. Osnova straha je nepoznato. Dete se plaši jer mnogo toga što doživi je novo – promene u okruženju ili načinu života. Dete nema kognitivne kapacitete da razume složenost okruženja i iz tog razloga lako može biti preplavljeno različitim dražima iz sredine koji mogu biti trauma za njega.

Dete nema znanja o sredini, a roditelj je taj koji treba da pruži objašnjenje i obezbedi sigurnost. Roditelji često potroše najviše vremena u uveravanju deteta da nema čega da se plaši, a dete iz toga može da nauči sledeće: moj strah je pogrešan – moja osećanja su pogrešna – ja nisam dobar. Detetu treba dozvoliti da upozna svoje osećanje i da ga izrazi, ne treba negirati i omalovažavati ono čega se dete plaši. Roditelji treba da pruže adekvatnu podršku, razumevanje i informaciju i na taj način pomognu detetu da prevaziđe strahove. Ako se dete npr. plaši mraka i budi se uplašeno, sa njim treba razgovarati o tome šta vidi ili čuje. Možda vidi neku besnu životinju ili čuje neprijatne zvukove. Tada roditelji treba da pruže objašnjenje, odnosno da konkretizuju strah i razjasne detetu: “Ova mrlja na zidu je senka koju pravi ulična svetlost.” i sl.

Dete treba podsticati i ohrabrivati da verbalizuje svoja osećanja postavljanjem pitanja kroz igru ili crtanje. Odrasli treba da shvate da je detetov strah realan i ono što njega okupira, ma koliko im detetov strah delovao besmisleno. Ako dete u svojoj uplašenosti ne iskusi pomoć roditelja ili odraslog, preplaviće ga strah i nastaće trajni strah, koji na njega može da utiče ceo život i može da postane njegovo dominantno raspoloženje.

Različite iznenadne i krizne životne situacije (svađa roditelja, razvod, novi član porodice, bolest deteta ili člana porodice, polazak u školu, iznenadna smrt člana porodice ili kućnog ljubimca, prirodne katastrofe…), gde dete oseti da nema zaštitu, mogu da formiraju strahove koji mogu da ga istraumatizuju. Detetu treba posvetiti pažnju, dati mu objašnjenje, ohrabrivati ga i pružiti mu sigurnost kako ne bi doživelo traumu jer nešto ne razume.

Vaspitni stilovi roditelja dodatno utiču na pojavu i razvoj straha i anksioznosti. Dete koje je izloženo stalnim kritikama može dovesti do toga da ono izgubi poverenje u sebe i razvije visok nivo nesigurnosti koju će ispoljavati kroz stalnu brigu i strepnju da mora da ispuni zahteve i očekivanja kako bi bilo voljeno i pohvaljeno. S druge strane, roditelji koji se postavljaju previše zaštičnički, mogu doprineti tome da se kod deteta razvije osnovno nepoverenje prema spoljašnjoj sredini.

Intezivan strah kod dece koja žive izložena nasilju, zanemarivanju ii zlostavljanju predstavlja svojevrsni stres, a stres kod dece ima najveće efekte na dečiji mozak. Mozak deteta predškolskog uzrasta je veoma ranjiv i stresori mogu imati posledice koje su nepovratne.

Često roditelji svojim strahovima preplavljuju dete, a dete to oseća. Roditelji i odrasli moraju poraditi na svojim strahovima, jer ako pružaju model anksioznosti veća je verovatnoća da će se i kod deteta uočiti anskioznost. Dečiji strah ne treba hraniti, odnosno ukoliko se dete plaši psa, ne prelazite na drugu stranu ulice kako biste izbegli susret. Na taj način šaljete detetu poruku da se psa treba plašiti i da ih treba izbegavati. Detetu treba omogućiti da uz vas sigurno prođe pored objekta straha (psa). Što više dete iskusi takvih sigurnih i pozitivnih susreta sa objektom straha, osećaj straha će biti manji.

Nekada vidimo decu koja su agresivna, besna, razdražljiva, povučena a zapravo ispod svega toga je strah koji proizilazi iz poslušnosti. Strah i anksioznost kod deteta mogu da uzrokuju problem sa spavanjem, apetitom, bolove u stomaku, mučnine ili glavobolje. Izražavaju se neki telesni simtptomi kao što su nemir, drhtanje, hladan znoj, mokri dlanovi, ubrzano lupanje srca, teškoće u disanju. Dete koje je anskiozno sklono je pesimizmu ili preuveličavanju negativnih ishoda određenih situacija, stalno brinu, osećaju krivicu i samokritična su. U osnovi svega toga je određeni strah koji dete ne ume da verbalizuje i izrazi, već je on potisnut i izražava se kroz telesne simptome. Kako ti strahovi mogu biti i posledica pogrešno izvedenih zaključaka, detetu uvek treba dozvoliti da se izrazi kako bi se razuverilo.

Podstaknite dete da sa vama razgovara o onome što ga plaši i da izrazi svoje strahove. Ponekad se dete toliko plaši da to ometa njegov svakodnevni život i igru i tada treba zatražiti stručnu pomoć . Bitno je objasniti deci da svako ima osećanja, da se ona mogu izraziti, podeliti i da se o njima može i treba razgovarati.

Odrasli su dužni da najpre prepoznaju dečiji strah a potom da ga prihvate i pokažu detetu razumevanje. Dete treba ohrabrivati da se postepeno suočava sa svojim strahovima i uveriti ga da zna da uvek ima punu podršku. Neophodno je pripremiti dete za nove i nepoznate situacije jer tako dete pravi korake u nepoznato, usuđuje se da istražuje sredinu, ima veru u sebe da će uspeti.

Neke od preporuka roditeljima:

  • OHRABRITE DETE – osmislite korake u suočavanju i oslobađanju od straha. Na taj način dete će imati kontrolu nad situacijom sa kojom se suočava. Ponavljajte osmišljene korake i nagradite dete za svaki korak. (simbolične nagrade, npr. srce za svaki uspešan korak).
  • POKAŽITE EMPATIJU – stavite se u detetov položaj kako bi razumeli strah koji ono oseća, posvetite mu pažnju i razumevanje.
  • BUDITE PODRŠKA U GRAĐENJU SAMOPOUZDANJA KOD DETETA – dajte detetu da samostalno obavlja određene zadatke i poslove. Dozvolite detetu da pogreši i nemojte umesto njega to da popravite jer to potkrepljuje detetov strah da samo ne može da se izbori sa nastalom situacijom.
  • BUDITE MODEL DOBROG PONAŠANJA – pokažite detetu da i sami umete da ostanete mirni i pribrani.

Lola Stamenković, vaspitač