Najintenzivniji period emocionalnog razvoja jeste onaj u ranom detinjstvu, a prve emocije koje se kod deteta mogu prepoznati su radost, gnev, tuga, strah, ljutnja i gađenje. Deca u ovom periodu života vole da su u blizini odraslih. U ovom uzrastu, razvija se čvrsta veza između deteta i roditelja ili osobe sa kojom dete provodi najviše vremena.

Dete počinje da uči o svetu posmatranjem, slušanjem, dodirivanjem i manipulisanjem predmetima, kao i iz celoukupnog iskustva koje redovno proživljava. Psiholozi ističu da je za emocionalni razvoj deteta bitno da ono od ranog uzrasta oseća da je okruženo ljubavlju i brigom svojih roditelja i najbližih osoba, jer će tako naučiti da se na najbolji način nosi sa svim tim novim situacijama i osećanjima koje dolaze uz njih. Iz tog razloga, važno je pružiti detetu priliku da učestvuje u određenim aktivnostima sa vama i da na taj način uči u sigurnom okruženju u kome ste vi blizu.

Uloga roditelja

Dete uči dok pažljivo promatra tuđe reakcije. Često će vas gledati u lice da bi proverilo kako se trenutno osećate. Dok se igra ili nešto radi, obično će se bar jednom obratiti vama ili bar pogledati u vas ili u odraslu osobu pored sebe. Na kraju uspešnog zadatka, podeliće radost sa odraslima oko sebe. Tada je bitno da vaš izraz lica bude u skladu sa onim što govorite. Dete uči šta teba da radi, a šta ne. To šta odobravate, a šta ne, odnosno kakva vi osećanja pokazujete, utiče na detetovo definisanje njegovih osećanja.

Dobri roditelji nisu savršeni, ali zadobijaju poverenje dece zato što se ponašaju u skladu sa onim što govore. Vaše dete takođe lako može da razvije ovu osobinu, ali samo ako vidi da se vi tako ponašate. Osim toga, učeći da uvek ispune stvari koje su obećala, deca razvijaju jak osećaj odgovornosti.

Roditelji žele da budu najbolji mogući uzor svojoj deci. Ipak, pokažite im da smo svi mi samo ljudi. Važno je da pokažete mališanima i vašu nesavršenu stranu, jer deca treba da vide i trenutak kada su njihovi roditelji ranjivi i da znaju da njihovi idoli takođe mogu nekada da pogreše. Ukoliko slabosti roditelja ostanu skrivene, dete može da razvije intenzivan osećaj krivice zbog svakog neuspeha, sa pogrešnim shvatanjem da jedino ono čini greške.

Pohvale i kritike, i odnos prema uspehu i neuspehu deteta

Deci su pohvale potrebne kako bi izgradila osećaj samopouzdanja. Ipak, ne hvalite previše individualna postignuća. Prevelika pažnja koja se posvećuje individualnom uspehu ne uči mališane da za konstruktivne napretke u svetu nije zaslužan samo pojedinac, već da su oni rezultat timskog rada i truda.

Sa druge strane, kada je kritika neophodna, trudite se da kritikujete određeno ponašanje, a ne detetovu ličnost. Kada pogreši, nikako mu ne govorite da je glupo ili lenjo, nego mu, kroz edukaciju o ispravnom postupku u određenoj situaciji, ostavite da samo dođe do zaključka o tome šta bi trebalo da ispravi u svom ponašanju.

Pravilno učinjene kritike su veoma bitne kako bi vaš mališan izgradio ispravan stav o tome šta je dobro, a šta loše. Zato, nikada nemojte kritikovati dete zbog neuspeha. Uvek držite stav kako je bitan trud i zalaganje kako bi se došlo do cilja, i da jedna izgubljena bitka ne znači izgubljeni rat. Naučite dete da prihvati neuspeh, i da ga posmatra kao priliku da nauči više. Često roditelji pokušavaju da zaštite decu od neuspeha kako bi izgradili njihovo samopouzdanje, međutim, tako ne uče mališane kako da se nose sa porazima. Dete treba učiti da, ono što može, uradi samostalno. Jako je bitno da ono nauči da rešava svoje dečje izazove, a ne da mu ih vi rešavate. Takođe, ne treba mu dozvoliti da se nosi samo sa onim situacijama i izazovima koje su teške za njegov uzrast.

Osećaj sigurnosti i rutina kao bitni faktori u emocionalnom sazrevanju

Detetu osećaj sigurnosti donose rutine, poznato okruženje i poznata, voljena lica. Svakako, deci treba obezbediti upoznavanja novog okruženja i novih osoba, odlazak u šetnje, na zabave, zajedničke posete prijateljima, male avanture, ali ne bi trebalo dozvoliti da bilo šta naruši uspostavljenu rutinu.

Vašem mališanu je potrebno da se svaki dan u približno isto vreme hrani i uspavljuje. Ukoliko ne postavljate jasna pravila i granice, jednako je kao da ste izneverili dete. Posmatrajte pravila kao hranu za mozak. Ukoliko postavljeno pravilo često kršite, zbunićete dete, jer ono neće znati šta je ispravno ponašanje, a šta nije, i da li treba da bude radosno zbog nečega što je uradilo ili ne.

Emocionalna stabilnost

Pravilno negovanje detetovih emocija, pogotovo kada vam se čine kao da su van kontrole, može se ispostaviti kao težak zadatak, jer su i roditelji ljudi, i dečji ispadi u ‘pogrešnim trenucima’ mogu lako izazvati negativne i neželjene reakcije roditelja u postupku korekcije istih.

Koliko god da je teško, nemojte na detetovu agresiju odgovarati agresijom. Pomozite detetu da nauči da kontroliše svoje agresivne impulse kao što su: da udari, ugrize ili histeriše. Zadržite mirni, ali takođe i autoritativni i odlučni stav. Svaki put recite: ne! Ali, šta god da uradi, ne udarajte dete. Ono to ne razume. Strpljivo mu treba dati vremena da nešto nauči i usvoji. Sposobnost kontrole svojih emocija jeste ključ uspeha za kasnije upravljanje odnosima, školovanje i mentalno zdravlje.

Emocionalna stabilnost je osnov svakog odraslog čoveka za prave uspehe u zivotu, a ponašanje roditelja bitno utiče na mališana i na njegovu emocionalnu stabilnost u budućem životu. Za sve situacije u kojima imate nedoumice kako se postaviti prema mališanu u ovom uzrastu:

Puno ljubavi i jasna pravila mogu uvek pomoći.