Lako može biti okarakterisana kao nevažna, trivijalna i besmislena, ili kao nešto što se brzo prerasta, ali igra je posebna i neophodna veština za svakog čoveka.

Bez igre ne bi bilo ni velikih dostignuća kao što su razvoj jezika, nauke i tehnologije.

Stoga, moderna nauka sve više prepoznaje vrednost igre, kako za decu, tako i za odrasle, i dokazuje njen pozitivni uticaj na dečji razvoj i učenje.

Moderna društva se zbog sve veće urbanizacije i stresa u porodičnom životu suočavaju sa velikim izazovima ekonomske, socijalne, kao i ekološke prirode. Deca kao emotivno i intelektualno ravnopravni članovi naših porodica sve to osećaju i upijaju. Zato, prvo pridajemo značaj pitanju:

„Zašto je bitno da se roditelji igraju sa svojom decom?“

Igra pomaže u uspostavljanju porodičnih veza i omogućava jednu sasvim drugačiju, ali i veoma kvalitetnu i produktivnu interakciju između roditelja i dece. Kada roditelji posmatraju svoju decu kako se igraju ili im se pridruže u igri, oni mogu da gledaju svet očima svog deteta i, prema tome, da nauče da efikasnije komuniciraju i pružaju smernice.

Neosporivo je da roditelji treba da posvete pažnju deci kada je igra u pitanju, ali to ne znači da nije poželjno za decu da se igraju i sama.

„Zašto je važno da se deca igraju sama?“

Igra deteta dok je samo smatra se uobičajenom i normalnom aktivnošću. To može biti dramska igra, kao što je igranje s lutkama, konstruktivna igra, kao što su puzle, ili istraživanje sveta oko sebe. Koji god način da izaberu, ne zaboravite – deca umeju sama sebe da zabave. Šta više, dok se igraju sama, razvijaju i grade svoju maštu ponekad i bolje nego kada se igraju sa drugima. Biti sam ne znači i biti usamljen – deca na ovaj način uče da uživaju u svom društvu.

Koliko god da je bitno da deca dok su sama znaju sebi da ispune vreme, isto toliko je i bitno da umeju sebi da „nađu mesto“ kada su u vršnjačkoj grupi.

„Zašto je važno da se deca igraju sa svojim vršnjacima?“

Igra dece sa vršnjacima je nezaobilazna u procesu socijalizacije,  građenja zajedništva i osećaja pripadnosti grupi. Takođe, druženje i igra dece sa vršnjacima mogu podstaći razvoj veština koje pomažu u njihovom prelasku u formalno školovanje. Zajednička igra povezana je sa aktivnim angažovanjem u kasnijim aktivnostima učenja, dok je „nadmetanje“ predškolske dece u igri sa vršnjacima povezano sa dugoročnim školskim uspehom. 

Dramske igre, odnosno igre pretvaranja predstavljaju najnapredniji oblik zajedničke dečje igre. Neprestano se menja u skladu sa interesovanjima i idejama dece i omogućava im da istražuju i stvaraju nove svetove. Mogućnosti dečje dramske igre su beskrajne. Primena ovog načina igre u vaspitno-obrazovnoj praksi moćno je sredstvo za učenje jezika, jer deca preuzimaju uloge / likove, glume različite scenarije i priče i rešavaju probleme koristeći jezik i kretanje.

Naravno, ništa manje bitne nisu ni sportske igre, igre po pravilima, sa predmetima, itd. Sve one imaju zajedničku funkciju, a to je da, pored pružanja zabave, pripreme dete za odrasli život.

„Kako se dete razvija tokom igre?“

Moglo bi se tvrditi da je igra toliko bitna za razvoj deteta da bi je trebalo uključiti u samu definiciju detinjstva.

Igra je od suštinskog značaja za socijalno, emocionalno, kognitivno i fizičko blagostanje dece još od ranog detinjstva. Ona je njihovo prirodno sredstvo da razviju otpornost, nauče da sarađuju, savladavaju izazove i pregovaraju sa drugima. Igra, takođe, omogućava deci da budu kreativna, poboljšava fizičko zdravlje izgradnjom aktivnog i zdravog tela, i doprinosi zdravom razvoju mozga.

„Čovek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost kakvu dete ima dok se igra.“ Heraklit