Često čujemo kako su neki roditelji frustrirani nekim ponašanjima svog deteta i poteškoćama da se dete prilagodi zahtevima koje roditelj upućuje, ali – da li je moguće da se takve epizode zapravo svode na borbu za prevlast?

Kada se osetite frustriranim zbog nemogućnosti da kontrolišete svoje dete, stavite se i u njegovu kožu i pomislite – koliko to frustrira i njega ili nju. Činjenica je da svaki odnos koji kontinuirano frustrira prestaje da prija ali odnos sa detetom nije moguće prekinuti. Odnos sa detetom ne treba i ne sme da bude težak sve vreme. Ako jeste onda je vreme da sagledate taj odnos i ono što on jeste a šta nije.

Vaš odnos sa detetom se ne svodi na to ko ima kontrolu i šta možete naterati dete da uradi podizanjem glasa ili pretnjom, već je suština istinska emocionalna povezanost i želja za deljenjem i provođenjem vremena kvalitetno.

Roditeljstvo znači postavljanje standarda i očekivanja deteta ali i poštovanje tih standarda posle. To znači postavljanje dnevnih rutina, načina na koji komunicirate jedno sa drugim, izražavanje tuge, sreće ili razočarenja. Bitno je i koliko emotivnog prostora obezbeđujete u okviru vašeg doma i na koji način se odnosite prema besu, strahu i lažima. Takođe, morate i podizati sve te standarde kako dete odrasta.  Ovo ne znači da dete preuzima ulogu glave kuće, da sme da uništava igračke ili nameštaj, već znači da ćete imati  određena očekivanja o načinima na koje vaše dete izražava frustraciju, kao i razumevanje da saslušate dete čak i kada ponašanje nije poželjno, jer se iza svakog ponašanja krije nešto što dete želi da izrazi ili kaže.

Naš posao kao roditelja je da razumemo temperament deteta i njegove emocionalne potrebe i da ga kroz to razumevanje vaspitavamo. Roditelji sa dvoje ili više dece će posvedočiti kako se sa jednim detetom veoma lako razumeju, dok sa drugim moraju da ulažu mnogo više napora u razumevanje potreba, jer ih dete izražava na sasvim drugačiji način od samih roditelja. To samo znači da pričamo različitim emocionalnim jezikom, a ne da neko nije u pravu ili da nešto nije u redu i da je potrebno osluškivati pažljivije i reagovati drugačije od onoga što nam je možda prirodno.

Kada postajemo roditelji imamo određena očekivanja i želje kako dete treba da se ponaša, i neretko očekujemo da ono u svom ophođenju bude fleksibilno i saradljivo. Ako su vaši roditelji bili strogi a vi poslušni čak i kada vam njihove instrukcije nisu imale smisla, pa ste od svog deteta očekivali da sluša iz prve i bez pogovora, a to se ne desi – to može da učini da se osećate kao da nemate kontrolu, uplašeno i bespomoćno. Možda ćete tada instinktivno reagovati podizanjem glasa i ispoljavanjem besa ali to samo rezultira uplakanim detetom i dodatnim stresom za vas kao roditelja. Umesto toga, pokušajte da se prisetite svog odrastanja, šta su vaši roditelji radili i šta je zaista imalo smisla i funkcionisalo, a šta je bilo čista strogoća. Shvatićete da je vaša poslušnost pre bila rezultat straha nego vaše prirode.

Sledeći korak je da prilagodite očekivanja i od deteta ali i od sebe – idealno roditeljstvo ne postoji i svima se dešavaju teški momenti, suština je da shvatite da su sva deca različita i da ne postoji šablon za roditeljstvo. Posao roditelja je da nauči da ’prevede’ potrebe deteta i izađe im u susret, „pridrži“ svoje dete kada je potrebno a ponekad – da ga pusti da padne da bi ponovo ustalo. Da ga nauči samostalnosti ali i da stvori osećaj sigurnosti gde će se dete od najranijeg detinjstva pa do odraslog doba, bilo da mu se dešava nešto lepo ili ružno, uvek vratiti u bezbednost vašeg odnosa i podeliti to upravo sa vama.